Prosjačenje

prošnja

Moram  da priznam da mi je odlazak na pijacu postao stres. Količina ljudi koji prosi, traži ili vaćari za nešto je postala tolika da to ne može da se ignoriše. Kao ni u gradskom prevozu, ispred crkve, bolnice, u haustorima, sada već bilo gde. Kada otvorim vesti, na netu ili papirne, broj ljudi koji traže pare za lečenje, školovanje ili za elementarne potrebe je svakim danom sve veći i tome se ne vidi kraj, bar za sada….
Pre par godina smo drugarica (koja je 40 godina živela u Švedskoj) i ja slučajno pratile neke vesti o prikupljanju pomoći za lečenje nekog deteta. Ona je burno reagovala i rekla nešto u stilu:
– Opet prose !
Ja sam bila iznenađena njenom reakcijom jer se radi o veoma darežljivoj i duševnoj osobi koja je mnogo puta skupljala pomoć za Srbiju a i sada je široke ruke. Rekla sam joj da je to jedini načina da ljudi skupe pare kada ne funkcioniše država. Naprosto, borite se za svoje dete kako znate i umete.
– Jeste, ali to je dužnost države da radi i da obezbedi iz poreza a ne da ljudi prose milostinju. Ako ovi na vlasti (nemam pojma ko je bio tada na vlasti) ne znaju da rade svoj posao, neka puste druge koji znaju. Nije istina da nema para, nego ovi na vlasti sve pokradu-pala je u vatru.
Jbg, znam i ja da je tako ali šta da se radi kada treba konkretnom čoveku pomoći? Od tada je prošlo godina i broj ljudi kojima je pomoć hitno potrebna je sve veći i veći. Pre neki dan sam išla preko Terazija gde godinama skupljaju pomoć za decu ometenu u razvoju, za uzvrat dobijete razglednicu od dvesta dinara. Zaista nisam sigurna da li skupljaju pomoć ili je vaćarenje. Ranije sam uvek davala ali kada su počeli da ulaze u bašte i uznemiravaju ljude, prestala sam. Ako zaista skupljaju pomoć to ne podrazumeva nametanje i rušenje tuđe privatnosti. Ljudi sami odabiru kada će dati pomoć a kada će sedeti u kafeu sa prijateljima. U suprotnom, to se zove prosjačenje. Tog dana, zaustavio me je momak i pitao gde je Zeleni venac. Pokazala sam mu a on mi je šarmantno, uz osmeh rekao da on zna gde je ali pošto ljudi žure i niko neće da ga sasluša, to je način da zaustavi ljude i zatraži pomoć. Odmah mi je dao razglednicu, dala sam 200 dinara i produžila. Danas, kod mašinskog fakulteta ista situacija i priča, drugi momak.  Odbila sam i objasnila zašto ne želim da platim razglednicu. Dečko mi je bukvalno uvalio razglednicu u ruke. Nekako mi to baš liči na prodavanje cigle od pre 40-50 godina, samo na malo finiji način. Iz tog razloga, volim sms donacije, sve mislim, to je nekako sigurnije, mada ko zna… Svejedno, definitivno  se i taj sistem kao i sve u ovoj zemlji iscrpeo i  stvari moraju drugačije da se rade. Nije prijatno, ali moram da se složim sa viđenjem moje drugarice, da to jeste prosjačenje i da briga za građane jeste posao države i vlasti te države. Zato organizovana država i postoji…valjda.

No Comments Yet.

Leave a Reply