Mali princ, ruža i moje Više ja

Nešto razmišljam ovih dana, stvarno živimo nadrealnim životom, sve je nekako moguće i potpuno nemoguće u isto vreme, apsolutni potencijal i ništavilo. Što bi rekla M. raskošno razvijen Clematis. Takva neka vremena…
Nisam još baš sasvim sigurna, ali izgleda da stvarno imamo Više ja. I čini se da se moje Više ja odlično zabavlja sa onih 8 milijardi drugih Viših ja. Nešto kao corona party bez maski. Kao, strašno je uzbudljivo što smo pristali da volontiramo u nikad viđenoj predstavi na Zemlji-Transformacija tame u svetlo u jednom izvlačenju. Ali, imamo samo premijeru. Ko šta naučio- naučio, ko se snašao- snašao, ako zeznemo stvar, čekaćemo da otvore novo pozorište jer starog više biti neće. Zvuči uzbudljivo, ako izuzmem da je ovo moje niže ja prilično prestrašeno i usamljeno, nekako se skupilo i smanjilo. Iako mu je ipak drago da Više ja šalje pozdrave i čestitke i ima lepo mišljenje o svom rođaku sa sela. Nadam se da barem uživa na nekoj tropskoj žurci (mislim, ipak je to Moje Više ja).

-Dobro, kaže moje Više ja-a ko tebi  sada može stvarno pomoći? Razmisli dobro…
-Ne znam…moji medvedići i kristali. Oni me noću čuvaju. Oni i Mali princ možda.
-Zašto onda ne razgovaraš sa njim?
-Ali on nije stvaran…
-Kako onda pričaš sa medvedićima? Ni oni nisu stvarni, oni su samo igračke.
-To nije isto, njih volim. I oni to znaju, povremeno to zloupotrebljavaju.
-Pa onda, reče moje Više ja malo nestrpljivo- valjda znaš, Alex da je samo ljubav stvarna?
-Istina, eto toliko već dugo pričamo a nisam baš  sigurna ni da li postojiš…
-Ehhh…

I tako… sedimo Mali princ i ja na parčetu neke planete koje svetluca u mraku. Toplo je i mirno, ništa se ne čuje i ne vidi osim udaljenih zvezda. Oko nas je apsolutni indigo, moja definicija sreće.
Pomislim za sebe, tek tako, da možda sada uopšte i ne postojim ali da su to verovatno glupave misli mog nižeg ja i da mu neću dozvoliti da mi pokvari ovaj trenutak. Ipak mi je Mali princ poklonio crvenu ružu a to čak ni za niže ja nije mala stvar. Da se ne lažemo, ne poznajemo baš mnogo njih kojima je Mali princ poklonio ružu. I to crvenu…

-Znam koliko voliš ruže i da stalno pričaš da su one sa druge planete jer su toliko, nestvarno lepe. Čisto da vidiš da su iste…

Ćutimo i posmatramo nešto što svetluca kao svitac u noći. I te tufnice svetlosti se umnožavaju i postaju nežni izvori svetlosti nalik kineskim lampionima. Najpre ih ima na desetine a onda više ne mogu da ih izbrojim, na stotine, čak hiljade..

-Pogledaj pažljivo, fokusiraj pogled-reče Mali princ.

Otkrivam da je svaki taj izvor svetlosti identično mesto onom na kome mi sedimo. I da na svakom tom mestu sedi više ljudi. Različitih su rasa, izgleda i godina ali su svi veoma tihi i usredsređeni na nešto što se pojavljuje ispred nas. Planeta potpuno uvijena u neku crnu gustu maglu koja me podseća na vunu, kao da je zarobljena  tamnim nitima. Samo na vrhu nazire se svetlo. Shvatam da upravo gledam svoju planetu Zemlju okovanu tamom.

Iznenada, u istom trenutku, svi ti ljudi počinju da bacaju latice ruža, milione, milijarde latica koje prave ružičasti vrtlog oko Zemlje. I taj vrtlog usisava onu crnu vunu sve brže i brže. Pojavljuje se devičanski plava boja vode koja iskri u svim bojama duge. Izgleda da niko ne diše pod prizorom ove lepote ali tamna vuna se opet navlači na Zemlju.

Čvrsto držim  ružu mada me Mali princ značajno gleda. Nećkam se, ipak je ovo moja ruža. Polako odvajam latice i bacam u vrtlog. On se trenutno pojačava  milionima novih latica i nebo oko nas postaje potpuno svetlo. Zemlja je  čista i obavijena rumenom aurom. Svi oni ljudi oko nas postaju vidljivi i shvatam da nas ima na milione. Da nikada nismo ni bili sami. Zapanjeno gledam kako pevaju i plešu. Okrećem se u neverici jer se iza naših leđa ekipa baš dobro provodi. Smeju se i aplaudiraju.

-Ovi iza nas su, pretpostavljam, moj tim?

-Ahaaa-odgovori nehajno Mali princ. Zašto se čudiš? Ti si ovo već mnogo puta radila. Ali se ne sećaš. Kada ste se molili zajedno, kada vas je milion meditiralo, uvek se ovo dešavalo. I dešavaće se tek. Zato smo i nas dvoje ovde zajedno. Pozvani smo. Dozvala nas je tvoja čežnja.
Nikada više ne moraš biti  usamljena. Kad god nacrtaš ili pomirišeš ružu, ja ću biti sa tobom.

-Ali ko će mi poverovati osim medvedića da je sve ovo stvarno?

 Svi oni Mali prinčevi i princeze koji ovo čitaju.
I oni koji se tek spremaju da dođu.

 

No Comments Yet.

Leave a Reply