
Ovo ogromno sidro na slici je eksponat koji se nalazi ispred Muzeja afričke umetnosti u Beogradu i nosi oznaku 01 zbog njegove važnosti. Na tabli pored sidra piše:
,,Sidro tipa ,,admiral” pripadalo je brodu ,,negrijera” koji je potopljen u Gvinejskom zalivu pre 150- 200 god. Prilikom ribolova, španski kapetan Hesus Armandi, iz Akre, izvadio je sidro u blizini Porto Novo i poklonio ga zbirci Pečar 1975. godine. Tokom tri veka prevezeno je u Ameriku 20 miliona crnaca, a prilikom hajki i transporta izginulo je 200 miliona. U ovoj trgovini ljudima nikada nisu učestvovali narodi Jugoslavije.”
Doktor Zdravko Pečar i njegova supruga Veda Zagorac, diplomate i kulturni radnici boravili su i radili u Africi preko dvadeset godina. Doktor Pečar, novinar i ambasador Jugoslavije u 7 afričkih zemalja i njegova supruga sakupili su za to vreme vrednu zbirku umetnina koje čine osnovu stalne postavke ovog muzeja. MAU je počeo sa radom 1977. god.
Stalnu postavku čine: skulpture od drveta, tekstil, predmeti u svakodnevnoj upotrebi, obredni predmeti, maske i instrumenti. Evo šta je dr. Pečar napisao o toj zbirci 1989. god. u katalogu muzeja:
,,Svi predmeti naše zbirke izašli su iz Afrike sa dozvolama i pismenim odobrenjima nezavisnih vlada u nezavisnim državama. Za sve to iskazujem veliku zahvalnost svim šefovima država, kako živim tako i onima kojih nema više među nama, kod kojih sam bio u svojstvu jugoslovenskog ambasadora. Svi su me oni bez izuzetka, baš kao i regionalni i lokalni šefovi, poglavice, pastiri, lovci i žene, godinama pomno posmatrali i na svoj način izučavali, ne želeći da olako i prebrzo poklone svoje poverenje, na primer čoveku koji u podne užarenog dana, negde u savani, neće da popije vodu iz zajedničkog seoskog kalabasa, već iz svog termosa, ili da uzme zajedničku hranu ponuđenu u emajliranom lavoru. Dobijeno poverenje teško će moći neko da pomuti.”

Koliko god to zapravo nije moguće, dok gledate ove divne skulpture, nameće se poređenje sa savremenom umetnošću. Ovi muzejski eksponati nisu tzv. ,,aerodromska umetnost”, pravljeni za razmažene turiste. Oni nose duh i energiju tla gde su nastali. Osim neosporne lepote, zrače elegancijom, ponosom, ozbiljnošću i tugom. Stilizovani aktovi su toliko puteni i živi…življi nego mnogi ljudi danas. Nažalost, savremena umetnost uglavnom ništa ne zrači i najčešće ostavlja čoveka potpuno praznim, ako isključimo fascinaciju tehnologijom.

Tradicionalna afrička umetnost je u potpunosti integrisana u svakodnevni život i običaje. Maska Ntomo sa školjkama na slici nošena je u obredu inicijacije dečaka u svet odraslih. Tradicionalna društva su uvek duboko vezana za prirodu i prirodne cikluse i poštuju ih. I opet se nameću poređenja. Ne znam da li se igde u savremenom svetu dečaci na bilo koji način uvode u svet odraslih muškaraca. Pretpostavljam da ne, jer valjda ne bi odrasle muškarce od 30+ godina nazivali dečacima kao što je to čest slučaj u popularnoj kulturi danas.

Afrički umetnici i zanatlije tradicionalno stvaraju od onoga što imaju u svom okruženju: drvo, palmino lišće, prirodna vlakna, kamen. Savremeni umetnici i zanatlije stvaraju od onoga čega takođe ima u obilju, otpada: plastike, papira, stakla, konzervi, tekstila… U Muzeju afričke umetnosti je organizovana izuzetno zanimljiva izložba autorke Ivane Vojt i saradnika pod nazivom RECI: ART ili otpad kao resurs. Otpad kao materijal za umetničko stvaranje se koristi iz najrazličitijih razloga. Nekada je otpad zbog siromaštva i oskudice jedini izvor sirovina. Sve češće, to je i način da se lokalna zajednica animira a globalna informiše o problemu zagađenja iz prve ruke. Video koji je deo ove izložbe prikazuje organizacije i pojedince koji organizuju najugroženije, mahom žene da bukvalno od smeća stvaraju upotrebne predmete. Scena u kojoj grupa žene ide kroz hrpe kesa asocirala me je na neku scenu apokalipse, što u ekološkom smislu i jeste. Žene peru, suše kese, prave niti od njih i onda heklaju torbice i ukrasne predmete. Samostalno dizajniraju i uključuju tradicionalne geometrijske figure u predmete koje stvaraju. U ovaj posao su uključene i osobe sa invaliditetom. Značajno je što na ovaj način doprinose porodičnom budžetu a deo prihoda od prodaje izdvaja se kao pomoć lokalnim školama i zajednici.


Korpice na slici napravljene su od palminog lišća i polipropilenskih džakova. Inicijativu za njihovu izradu je pokrenula žena koja duboko u savani drži safari centar i gde se ove korpice prodaju kao suveniri. Žene zajednice Tonga iz Zimbabvea koje ih prave ne koriste nikakve šeme niti nacrte, rade ih ,, iz glave”. Iako nepismene, zahvaljujući ovom poslu koriste mobilne telefone.

Afrika uvozi velike količine second hand robe i mnogi dizajneri koriste ovaj tekstil za pravljenje odeće, traka za kosu ili podmetača kao na ovoj slici.


Mnogo otpada u Africi stvara industrija turizma. Ove skulpture životinja su napravljene od kapsula za espreso.

Osamdesetih godina dvadesetog veka počeo je uvoz japanki u Afriku iz Azije. Tanke, lagane i jeftine japanke su postale popularna obuća u Africi. Problem je što su napravljene od nerazgradljive pene a brzo se pohabaju. Ogroman broj pohabanih japanki stvorio je otpad za koji su u istočnoj Africi, posebno Tanzaniji i Keniji probali da nađu rešenje za reciklažu. Đonovi japanki se čiste, peru, lepe i oblikuju na tocilu i pretvaraju u suvenire, priveske, igračke, ramove.

Umetnici koriste isti postupak i za pravljenje skulptura. Glava slona na slici napravljena je od 34 đona japanki i stirodura. Velike skulpture koje nosi desetak ljudi, kao skulpture kita i medveda rađenih pod pokroviteljstvom kanadske ambasade, napravljene su od nekoliko stotina japanki.

Godfri Dambuleni iz Južne Afrike počeo je da pravi autiće od konzervi još kao dečak jer nije imao igračke. Kao već odrastao čovek, u oskudici je nastavio da stvara i prodaje skulpture kao što je ova glava lava. Postupak je dosta složen, od žice se najpre pravi konstrukcija a onda ukrajaju delovi limenki i spajaju šivenjem žicom. Godfri je obučio već 5 saradnika da to isto rade i oni su u nekom momentu pokrenuli sopstveni posao. Umetnik kaže da je veoma ponosan na sebe što je, kako kaže ,,doneo hranu sebi i njima na sto”, tj. osposobio ih da žive i rade od posla koji vole. Nekoliko puta u videu na izložbi se ponavljala ta rečenica-da su ljudi ponosni na to kako i šta rade i to se zaista i vidi. Ne sećam se da sam to skoro čula od bilo koga ako izuzmemo političke kampanje ili marketing. Afrika zbog svojih prirodnih resursa polako izrasta u sledeće ekonomsko čudo a to je moguće samo ako imate ljudski potencijal: mladost, ponos, entuzijazam i spremnost da se angažujete za zajednicu, kvalitete kojih u razvijenom svetu ima sve manje i manje. Kako to u Africi rade već dvadeset godina, pogledajte ovde.

Ova šema sa jednog od panela na izložbi prilično otrežnjujuće predstavlja tokove otpada kojih većina ljudi danas uopšte nije ni svesna. Kolonijalizam je i dalje živ ali u novoj formi. Smeće konzumerskog društva se izvozi u nerazvijeni svet i kao takav predstavlja problem ne samo tih zemalja nego i globalno jer smeće završava u okeanima. Osim nepostojanja razvijenih sistema za recikliranje u nerazvijenim zemljama, bitan razlog za postojanje toliko otpada je uvoz smeća. Ako se pitate odakle toliko smeća na najbajkovitijim plažama i mestima ove planete, kao što su Afrika i jugoistočna Azija, jedan od odgovora mogao bi biti i uvoz smeća za reciklažu koje to i ostaje-samo đubre, bez reciklaže.
Za kraj, naslov ovog posta ,,Nyimpa kor ndzidzi” ugledaćete na boku kanua na samom ulazu u muzej. To je poklon koji je doktor Pečar dobio od šefa ribarskog sela Mankoadze u Gani 1975. god.
Nyimpa kor ndzidzi je afrička izreka koja u bukvalnom prevodu znači ,,za jednog čoveka nema hrane”, a u prenosnom smislu upućuje na zajedništvo: ,,čovek ne može opstati sam”.


Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.